Sindrom nemirnih nogu (restless legs syndrome - RLS)

Što je sindrom nemirnih nogu?

Sindrom nemirnih nogu je čest neurološki poremećaj koji se prvi puta spominje u 17. stoljeću, a 1944. opisao ga je Karl A. Ekomb i od tada je poznat pod današnjim nazivom (ponekad se naziva i Ekbomov sindrom).

Karakteriziran je neugodnim senzacijama u nogama i potrebom za pomicanjem nogu. Navedene senzacije različito se opisuju pa se često spominje mravinjanje, gmizanje, bockanje, trzanje, grčenje, trnjenje ili čak bolne senzacije koje izazivaju prekomjernu potrebu za pomicanjem nogu.

Simptomi se uglavnom javljaju ili pogoršavaju tijekom večernjih sati. Kretanje može privremeno ublažiti simptome kao i masaža i stavljanje hladnih obloga.

Iako vrlo čest, sindrom nemirnih nogu još je uvijek slabo prepoznat i često pogrešno dijagnosticiran.

Epidemiologija

Epidemiološki podaci uglavnom procjenjuju da je prevalencija sindroma nemirnih nogu u općoj populaciji između 2 i 15%. Pojavljuje se obično u srednjoj životnoj dobi (između 40 i 60 godina starosti), no, nisu iznimke niti mlađi bolesnici (mlađi od 30 godina, pa čak i djeca). Većina bolesnika se zbog sindroma nemirnih nogu ne javlja liječniku prije otprilike 35. godine života, a veliki broj nije niti dijagnosticiran niti liječen sve do svoje 50.godine.

Prema podacima iz studija, postoji pozitivna obiteljska anamneza u 25-92% bolesnika.

Klinička slika

Osim neugodnih senzacija u nogama i potrebe za pokretanjem nogu, bolesnici se vrlo često žale na otežano uspavljivanje, često buđenje zbog neugodnog osjeta u nogama (fragmentirani san) i kasnije teškog ponovnog uspavljivanja. U većine bolesnika zapaža se periodičko pokretanje uglavnom nogu (kod nekih i ruku) tijekom sna (periodic limb movements of sleep – PLMS). To može biti uzrok poremećaja spavanja, a isto tako remetiti miran san partnera. Zbog toga se bolesnici (a i njihovi partneri) često bude umorni, s pretjeranom dnevnom pospanošću te posljedičnom tjeskobom, uznemirenošću i depresijom. Sve zajedno negativno utječe na kvalitetu života bolesnika i mogućnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti.

Etiologija

Iako je točan uzrok za nastanak sindroma nemirnih nogu još uvijek nepoznat, smatra se da bi mogao biti povezan s disfunkcijom dopaminergičkog sustava, obzirom da simptomi vrlo dobro reagiraju na terapiju dopamin agonistima i levodopom. U tom slučaju govorimo o tzv. primarnom ili idiopatskom sindromu nemirnih nogu. Sindrom nemirnih nogu može se javiti u trudnoći te kao posljedica nedostatka željeza ili oštećenja bubrežne funkcije. U tim se slučajevima radi o sekundarnom sindromu nemirnih nogu.

Postavljanje dijagnoze

Ne postoji specifičan dijagnostički test za sindrom nemirnih nogu, već se dijagnoza postavlja temeljem procjene subjektivnih simptoma svakog bolesnika te kliničke slike.

Pozitivni odgovori na sljedeća 4 pitanja potvrđuju dijagnozu sindroma nemirnih nogu prema IRLSSG (International RLS Study Group) kriterijima:

1. Imate li, ili ponekad osjećate, ponavljajuće neugodne osjete ili senzacije u nogama dok sjedite ili ležite?
2. Imate li, ili ponekad osjećate, ponavljajuću
   potrebu za pomicanjem nogu dok sjedite ili ležite?
3. Da li se ovi simptomi (neugodne senzacije i potreba za pomicanjem nogu) pogoršavaju za vrijeme odmora (sjedenje, ležanje), a manje su izraženi ili ih uopće nema za vrijeme kretanja?
4. Da li se ovi simptomi (neugodne senzacije i potreba za pomicanjem nogu) pogoršavaju uvečer ili tijekom noći, u odnosu na jutro?

Dodatna potvrda dijagnoze uključuje pozitivan odgovor na terapiju dopamin agonistima, pozitivnu obiteljsku anamnezu i PLMS (periodic limb movements of sleep).

Da bi se procjenio stupanj težine bolesti, koristi se skala od 10 pitanja (International RLS Study Group Rating Scale), od kojih se svako boduje bodovima od 0-4 (0= nema simptoma; 4= vrlo teški simptomi). Maksimalni zbroj bodova je 40 što ujedno predstavlja i najteži oblik bolesti.

Kod postavljanja dijagnoze potrebno je isključiti postojanje perifernih vaskularnih bolesti te periferne neuropatije i mijelopatije, deficit željeza i folne kiseline i uremiju kod bubrežnih bolesnika. Polisomnografskim snimanjem moguće je potvrditi prisutnost PLMS-a ili nekog drugog poremećaja spavanja koji mogu biti uzrok tegoba.

Liječenje

Liječenje sindroma nemirnih nogu je simptomatsko. Prije uvođenja terapije potrebno je uzeti u obzir dob bolesnika te težinu i frekvenciju simptoma. Terapija se započinje najmanjom učinkovitom dozom, obično prije spavanja, a doza se prilagođava kliničkoj slici bolesnika.

Agonisti dopamina smatraju se terapijom prvog izbora. Uzimaju se u jednoj dozi prije spavanja koja se kroz nekoliko dana postepeno titrira. Učinkovitost agonista dopamina uočava se vrlo brzo, a ostaje održana i do godine dana nakon početka liječenja.

U težim oblicima bolesti daju se još levodopa i neki antiepileptici, a u najtežim slučajevima i opioidi.

Osim primjene navedenih lijekova, vrlo je važna tzv. higijena sna koja se odnosi na odlazak na spavanje uvijek u isto vrijeme te podjednaku duljinu sna iz dana u dan. Važno je voditi računa i o pravilnoj prehrani, obzirom da određena vrsta hrane i prekasni obroci mogu negativno utjecati na kvalitetu sna.

Konzumacija alkohola i kofeina mogu pogoršati simptome bolesti, a na isti način mogu djelovati i neki lijekovi iz skupine antidepresiva, neuroleptika, beta blokatora i dr.

Tijek i prognoza bolesti

Radi se o doživotnoj bolesti za koju još uvijek nema lijeka. Bolest uglavnom sporo progredira sa starenjem, a mogućnost remisije je mala. Ako se ne liječi, bolest će značajno poremetiti spavanje, izazivajući tako veliki umor, dnevnu pospanost i iscrpljenost bolesnika što narušava kvalitetu života i negativno utječe na obavljanje svakodnevnih zadataka, produktivnost, socijalni i obiteljski život.

Terapija dopamin agonistima značajno poboljšava simptome bolesti, parametre sna i kvalitetu života bolesnika.

Literatura:

1. Ekbom KA. Neurology 1960;10:868-873.
2. Allen RP et al. Sleep Med. 2003;4:101-119.
3. Phillips B et al. Arch Intern Med. 2000;160:2137-2141.
4. Zucconi M et al. Sleep Med. 2004;5:293-299.
5. Allen R et al. Sleep Med. 2004;5:385-391.
6. Walters AS et al. Sleep Med. 2003;4:121-132.
7. Paulson GW et al. Geriatrics. 2000;55:35-38, 43-44, 47-48.